Piše: Ljubomir Stanojević^©

O tridesetoj obljetnici smrti (Zagreb, 29. siječnja 1993.) prisjećamo se Luke Aparca, dugogodišnjeg osječkog kulturnog djelatnika.

Rođen je u Mohácsu (Mađarska) 1920., u Čepinu i Osijeku završio je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje a u Beogradu je, na Filološkom fakultetu, studirao opću književnost s teorijom književnosti.

Bio je rukovodilac (glumac i redatelj) Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije (KNOS), a potom profesionalni glumac HNK u Osijeku, općinski savjetnik za kulturu i ravnatelj Dječjeg kazališta. Profesionalnu karijeru završio je kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u razdoblju od 1968. do 1972. godine. S te je funkcije i umirovljen i otada je živio u Zagrebu.

Povijest osječkog HNK neodvojiva je i od analize stremljenja i htijenja njegovih čelnih ljudi, postignutih rezultata i društvenih i kulturoloških uvjeta koji su ih o(ne)nemogućili. U tom smislu, jedna davna zamisao, sada nažalost također već više od tri desetljeća pokojnog teatrologa dr. Dragana Mucića, koji je kanio znanstveno „obraditi“ portrete svih osječkih intendanata, ostaje u zadatak – generacijama koje dolaze!

O Luki Aparcu valjalo bi – odajući mu pritom vrhunski kompliment – govoriti, prije svega, kao o glumcu.

Sjećanja, i bez prelistavanja „pomoćne literature“, na njegove kreacije iz kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina, ukazuju na izrazitu individualnost u kreacijama: poput onih Jamesa Tyronea u „Dugom putovanju u noć“ O’Neilla; Gradonačelnika u „Posjetu stare dame“ Dürrenmatta; Jure u Tavčarovu „Pakao je ipak pakao“… Senzibilitetom čovjeka vezana uz scenu, Aparac je naslutio svoj unutarnji imperativ – zapisao sam u „Kazalištu“ 1972. godine. Nije važno, u kazalištu, biti direktor ili glumac, šminker ili tehnički radnik; važno je biti, ako se to, svojom sudbinom i željom, svojim životom – mora.

Kao intendant HNK Luka Aparac podržavao je specijaliziranje komorne orijentacije osječke Opere, što je urodilo plodom – europskoga ranga: festivalom Annale komorne opere i baleta u Osijeku. Podržavao je inicijativu i nastojanja osječke Drame da scenski revalorizira slavonsku književnu baštinu. Bio je pokretač studija Glume kao kolegija pri (tadašnjoj) Pedagoškoj akademiji, preteči inicijative dislociranog studija Glume u Osijeku, zagrebačke Akademije, a sudjelovao je i prigodom pokretanja rada dislociranog odjela Muzičke akademije iz Zagreba pri osječkoj Muzičkoj školi.

Luka Aparac ostat će, osim svog poštenog rada utemeljenog vlastitim kazališnim uvjerenjima, upamćen i po angažmanu oko preimenovanja (točnije: vraćanje izvornom nazivu) Narodnog kazališta Osijek u – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1970. godine. U istrajavanju tog naziva, njegove duboke opravdanosti i smisla, ostat će tračak sjećanja i na tadašnjeg intendanta osječke kazališne kuće.

Piše: Maja Hribar-Ožegović (1937.-2023.)

Iz Zagreba, stigla je tužna vijest: 9. siječnja napustila nas je (u 86. godini), a 16 siječnja ispraćena na Mirogoju umirovljena sveučilišna profesorica (Filozofskog fakulteta u Zagrebu) dr. sc. Maja Hribar-Ožegović. Bila je ugledna teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica.

Od godine 1967. vezana je uz HNK u Osijeku – poglavito uz list (kasnije reviju) „Kazalište“; surađujući često, i opsežno svojim teatrološkim prinosima. Bila je i članicom Savjeta uredništva, a u više navrata i moderatoricom važnih razgovora o teatru (npr. 1973. god., uz svečano obilježavanje 30-god. Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije/KNOS).

Pažljiva i decentna, Maja Hribar-Ožegović referirala se na svaki značajni događaj osječkog Teatra; osobito na umjetničke jubileje koje je, redovito, ispraćala malim kazališnim „poslanicama“.

– Za nas je sve sudbina teatra i, naša vlastita sudbina, u vlastitim zbivanjima i sumnjama – pisala je („Profesija: redatelj“, „Kazalište“, god. XIII., br. 130-131; Osijek, 1.-31. prosinca 1977.)

Nedostajat će nam, draga i poštovana. (Lj. St.)

MALI ESEJ

Iz optike fakultetske radne sobe, kazalište interesira onim što bi moglo biti; dostojno mržnje (p)ostaje takvim ga čovjek može sve „načiniti“.

U oba slučaja kazalište jest protusvijet, što se uvijek drugačijim postojanjem upravljuje u svakidašnjicu.

Čovjek se istodobno zabavlja kad ljubavnik u komadu priprema omlet na pozornici i zgraža kad Ljudmila Pitoëff u Brucknerovim „Zločincima“ „tuče“ majonezu, misleći pritom na ubistvo. Iako bi omlet bez pozornice doma bio ukusniji u prvom primjeru, sukob između ubistva i hranjivosti u drugom primjeru izaziva jezu: bez misli na ubistvo majoneza bi bila nevažna, gotovo apsurdna. Stoga, u nama u kazalištu uvijek nešto viče, ne čini to!

Pravo je obilježje kazališta: nadilaženje privatnog, no, također, nigdje ne vlada kult ličnosti kao u kazalištu.

Naveli smo, primjera radi, dio pitanja što ih podnosi svakodnevna upotreba kazališne problematike.

Mišljenja smo da se o kazalištu danas razmišlja drugačije, tj. mimo koordinata nekog gotovog pogleda na svijet kazališni i svijet zbilje.

O tome valja voditi računa u slobodnom opredjeljenju umjetnika i znanstvenog radnika. Oba imaju dužnost da vlastitomu vremenu iskreno opale šamar ili ga potvrđuju, ako vjeruju u svoju istinu i imaju smjelosti da je ostvare. Suvremeno kazalište u nas, iako u zakašnjenju za suvremenom misli u nas, još uvijek smatram jedinstvenom prilikom u kojoj se udružuje u ideji drame izvjestan broj ljudi, a ne samo jedna osoba.

U navedenu kontekstu drama više liči netipičnim pojavama i zbivanjima postajući i sama netipičnom. Nije stoga slučajna suvremena mondijalizacija što se proteže od javnih zbivanja do drame kao locus classicus-a za takve ideje. Tek, izlažemo li dramu napadima, izložimo prije toga predrasude protiv ideje u drami! Taj je dan već došao.

S obzirom da se nama pruža prilika da radimo sada, sigurna sam da bi morali proanalizirati svako, odatle i Vaše kazalište, da vidimo što je prodrlo u njega, što je već odavna praktično jer su se i tehnike izmijenile mijenjajući i kazalište, kako bismo kasnije, težeći naprijed i napretku, omogućili da se sve to zajedno izrazi.

Iole zanimljiv napor u kazalištu postaje višestruko uvećanim, zar ne.

Hvala Vam što ste mi pisali i pitali o kazalištu.

(„Kazalište“, god. XIII, br. 114; Osijek, 1.-15. veljače 1977.)

Potpis ispod fotografije:
Teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica: prof. dr. sc. Maja Hribar-Ožegović

Piše: Drago Hedl

Meka njujorška zima te 1969. godine vraća se u moje misli poput pjeva ptica u raspupalu proljetnu šumu. Zašto je u sjećanju ostao taj dan, ta neprirodno topla večer, šetnja središtem svijeta, u svjetlu i vrevi Broadwaya? Zašto pamtim sitnice, upravo nevjerojatne detalje, za koje vele da ih se čovjek prisjeća u munjevitom strujanju svijesti posljednjih otkucaja života?

Kada bi to imalo smisla, izrecitirao bih imena glumaca kojima smo te tople njujorške večeri razdragano pljeskali u oronulom gledalištu MAJESTIC teatra. Sjetio bih se reda i izlizanog broja sjedala na kojem sam sanjario te večeri, riječi one divne pjesme koju je rasipao GUSLAČ neobičnom mirnoćom sjedeći NA KROVU. Kada bi to imalo smisla, prisjetio bih se svega i možda se panično uplašio smrti jer je sjećanje toliko jasno, bistro kao zjenica oka kad nišani u preplašenu srnu zastalu na rubu šume.

Otkud takva moć, nadnaravna snaga svijesti? Razlog ne može biti toplina zimske noći, glazba ni svjetlo Broadwaya, onaj metež što melje i izbacuje vas na kraju ulice posve drugačijeg nego što ste bili na početku. Nije razlog ni poj guslača, ni pjesma zbora, ni lice djevojke koje sam tako jasno vidio kroz stakalca dvogleda iznajmljenog za 25 centi. Ni zveket ispuštene limenke coca-cole što je nekom nespretnom dječaku iskočila iz ruke poput klizave ribe i otkotrljala se niz uski hodnik i vijugave stepenice. Po čemu pamtim tu večer, te iznimne trenutke jasnih slika dobro zaštićene od zaborava u albumu sjećanja?

To su misli što naviru u valovima s pučine i ostavljaju čudan trag na pijesku što je gladak i ravan, obasjan niskim suncem. To su misli koje se javljaju iznenada, u nekoj dugoj šetnji, u rasponu između dva otkucaja srca, u slatkom buđenju iz vrelog sna. Misli su to što svježinom lahora prodiru po tijelu i raznose nemir, kopkaju i traže odgovor na pitanje koje će se šćućureno skrivati u nepreglednim stranicama mnogih knjiga događaja.

Ta meka njujorška zima 1969. što se vraća u misli, u valovima s pučine ostavljajući trag na pijesku, glatkom i ravnom, obasjanom mlakim suncem.

„Kazalište“, br. 135., 16.-28. veljače 1978.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Novinar (i danas književnik) Drago Hedl… 1969. godine

Piše: Ljubomir Stanojević©

Nije dobro počela 2023.! Na prvi dan Nove godine iz Hercegovine stigla je vijest o odlasku (u 80. godini) iznimnoga pjevača HNK u Osijeku, Ferdinanda Zovka.

E, moj Maestro!

Tekst o istaknutom umjetniku bio je predviđen za objavu u ovim Prisjetima još prošle godine, jer je tada navršavalo 45 godina od Zovkova dolaska iz Rijeke u osječki angažman.Grof Luna u Verdijevu „Trubaduru“, 10. studenoga 1977., pod dirigentskim vodstvom Željka Milera, u režiji Nade Murat, inscenaciji Dragutina Savina i koreografiji Argene Savin. Svi ključni umjetnički ljudi osječkog Kazališta zdušno su prihvatili mladoga 34-godišnjeg baritona.

Ni Zovko to nikada nije zaboravio. U intervjuu „Večernjem listu“ (2017.) ovako je odgovorio:

– Osijek je meni sve dao. Grad moga života. Nikad ga ne ću zaboraviti. Ondje sam bio prvak Opere, dakle igrao sam što sam želio, kompletnog Verdija. Ekipa je bila sjajna, spomenut ću intendanticu kazališta Nadu Murat, pa maestra Željka Milera koji je bio veliki dirigent. S njim sam snimio i jedan CD s deset opernih arija. Bio sam i sveučilišni profesor…

Šesnaest godina proživio je Ferdinand Zovko s nama. I kada je dolazio i kada je odlazio HNK je živio i radio u – neuvjetima: pri dolasku, mladi je umjetnik još punih osam godina čekao „pravo“ kazališno gledalište; kada je odlazio (1993.), odlazio je iz ratom devastiranoga teatra, ali je povod bio jedno od onih u kazalištu uobičajenih „emocionalnih pregrijavanja“ te možda, ipak, obostrano ishitrena odluka.

Uzmu li se u obzir Zovkovi doista kvalitetni uradci tijekom uspješne osječke karijere, „darovano“ desetljeće života i rada (u već spomenutim neuvjetima) te moguće karijere negdje drugdje, u težnji vlastita prinosa očuvanju kontinuiteta kazališne djelatnosti Osijeka možda se, s današnje distance, doista može reći kako su obje strane – prenaglile!

Dramski bariton Ferdinand Zovko ostao je zapamćen kao što su i predstave njegovih najbližih suradnika, dirigenta Željka Milera i redateljice Nade Murat: „Rigoletto“, „Traviata“, zatim (s drugima redateljima) „Aida“, „Nikola Šubić Zrinjski“… Zovka pamtimo i kao Belcora u „Ljubavnome napitku“ (Donizetti), Mlinara Simu u Gotovčevu „Eri“, Peru Ivanića u Zajčevoj „Zlatki“, Stanka u Hatzeovu „Povratku“…

Iz ranijega razdoblja treba se sjetiti Verdijevih likova: Grof Luna u „Trubaduru“ i Renato u „Krabuljnome plesu“, zatim onih Puccinijevih: Marcella u „Bohèmima“, Sharplessa u „MadammeButterfly“. Bio je Zovko i EvgenijOnjegin Čajkovskoga, pjevao je Gaspara u Donizettijevoj operi „Rita“, Tonija u Leonvcavallovim „Pagliaccima“, Alfija u Mascagnijevoj „Cavallerijirusticana“. Ne treba smetnuti s uma ni domaće skladatelje, tumačenja likova u operama Lisinskoga, već spomenutih Hatzea, Zajca, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića…

Umjetnik je – danas je to više nego razvidno – prerano otišao sa scene. U svojoj 54. godini on je lijepo obojenim, dobro vođenim i razvijenim glasom (napokon, Zovko je bio magistar glazbene umjetnosti, magistrirao je kod čuvene Biserke Cvejić!) mogao solidno, najmanje sljedeće desetljeće, nastaviti graditi impozantnu galeriju opernih likova.

Sam se – povukao: ne u svoju osamu, nego u drugu hvalevrijednu djelatnost – predani pedagoški rad. Zahvaljujući njemu, u malome hercegovačku Čerinu (jeste li ikad čuli?) izrasla je glazbena škola s velikim brojem talenata, koje je kao ravnatelj Zovko brižno vodio; jednako je to radio i kao profesor na mostarskoj Muzičkoj akademiji u Pavarotti-centru. S nadom da će možda, jednom, netko od njih također na opernu scenu…

Ferdinand Zovko bio je osebujan lik. Kazališni zaljubljenik bez ostatka! S osječkim HNK-om i pojedinim njegovim članovima ostao je u živom kontaktu, zainteresiran za sva ovdašnja događanja. – Sve do Silvestrova, 2022.

Počivaj u miru, dragi Ferdo!